Sportaši su zaista posebna grupa ljudi, po različitim aspektima, pa tako i nutricionistički. Za početak jako je važno definirati što to znači sportaš u nutricionističkom smislu?
Tko je sportaš, a tko rekreativac?
Sportaš je osoba koja provede veći broj sati i dana u treningu. Znači, ako imamo osobu koja 3x tjedno ide na pilates, ne možemo reći da takvoj osobi treba sportska prehrana.
S druge strane ako imamo djevojku koja se „zaludila s trčanjem“ i svaki dan otrči 10 km, pa još uz to i odradi trening snage 2x tjedno, ona je definitivno sportaš u nutricionističkom, tj prehrambenom smislu. Odnosno ona zahtjeva posebnu prehranu. Bez obzira što se ne natječe na državnim ili međunarodnim natjecanjima ili što nije dio nekog sportskog saveza.
Službeno – važan je obujam trenažnog ciklusa.
Razlog tome je jer u treningu, u fizičkoj aktivnosti trošimo velike količine energije. S druge strane imamo hranu koja je izvor energije i bitno je te dvije strane izbalansirati.
Sportski nutricionizam je dio nutricionizma, ali ima svoje zakonitosti koje treba poštovati.
Prva zakonitost je unos energije kroz hranu koja mora biti u dostatnim količinama kako bi tijelo izdržalo napore koje sportaši svaki dan izvode.
Ako su velike potrošnje u pitanju, potrebno je to sve skupa nadoknađivat kako dugoročno ne bi ugrozili zdravlje.
A ovaj korak je jako često baš problematičan i taj osnovni zahtjev nije zadovoljen.
Druga zakonitost je nutritivna kvaliteta obroka. Bitno je koliki je unos ugljikohidrata kroz hranu jer su ugljikohidrati primarni izvor energije u našem tijelu. S druge strane i proteine treba „ispoštovati“ jer su oni građa. Oni čine mišiće, oni grade tijelo. Logično je da nema snage, ako ju nema tko proizvesti. Vitamini, minerali, fitonutrijenti, vlakna, bioflavonoidi, antioksidansi… i sve ostale komponente hrane koje čine nutritivno zdravstvenu kvalitetu hrane su također vrlo bitne. Te komponente hrane su zaslužne za fine regulacije, imaju protuupalne aktivnosti u tijelu, antikancerogene i ostale regulatorno zdravstvene uloge… takvo gledište hrane i dovoljan svakodnevni unos mikronutrijenata je vrlo važan za sportaše. Jer u suštini fizička aktivnost je stres za tijelo i kao takva stavlja tijelo u disbalans.
Treća zakonitost specifična isključivo za sport je TAJMING OBORKA. Posebice se tu misli na obrok prije treninga i obrok poslije treninga. Kako smo ranije rekli. Fizička aktivnost – trening je stres za organizam. Bitno je pripremiti kvalitetno tijelo na taj stres. Odnosno osigurati mu dovoljno energije i hidrirati ga, jer trening prvenstveno „udara“ na ta dva faktora. S druge strane +, nakon treninga bitno je što prije obnoviti zalihe energije, rehidrirati tijelo, dati mu građevne elemente kako bi se izgradila i obnovila mišićna masa. Hrana kao takva omogućava sve to upravo svojim sastavom makronutrijenata. Npr. Juha s kuhanim mesom i krumpirom + povrće je savršen primjer obroka nakon treninga. Teleći rižot također. Punjena paprika…sve su to jela koja imaju i izvor energije u vidu ugljikohidrata, i proteina u vidu mesa i mahunarki i tekuća su pa ujedno i rehidriraju. Uz to svaki dodatak povrća je obnova na nutritivno-zdravstvenoj razini.
Četvrta zakonitost je hidracija i elektroliti. Ovo je još jedna vrlo specifična stavka. Generalno, opća populacija konzumira previše soli. I preporuke su izbjegavati, smanjivati istu. S druge strane, sportaši kroz fizičku aktivnost – posljedično znojenje troše poveće količine i vode i soli. I bitno ih je nadoknađivati, posebno u ljetnim mjesecima.
Kao što smo na početku rekli, sportaši su specifična grupa ljudi i imaju svoje zakonitosti u prehrani.